Priča o Psu koji Ne Pokazuje Bol

Imam starog psa. Kako mogu znati da li ga boli?

Starost ne dolazi bučno i glasno kao influenser željan pažnje. Starost dolazi polako. Tiho. Postepeno. Jedan dan se iznenadiš kako je njuškica pobijelila. Šetnjama se i dalje veseliš, ali duže traju. Pa možda čuješ i onaj izdajnički zvuk kada šapica malo zaostane i nokti zagrebu po asfaltu. A i kuća nekako postane tiša i mirnija. Jer ta bijela njuškica više spava. Manje traži igru, a više maženje, dodir. Mir, tišinu i ljubav.

Od prosječnih 12-13 km blatnjavih šetnji do najdražih trenutaka u dvorištu, na dekici dok nas sunce grije.

Možda tebi, kao i meni, na Facebooku iskoče sjećanja (memories) pa se iznenadiš i kažeš: „Ajme, već godinu dana je prošlo-kakva je ta moja mrcina bila u šetnji!“. Onda pogledaš tu svoju sjenu (njemački ovčari su poznati kao „velcro“ dogs (ili priljepak psi) koja se ne odvaja od tebe i vidiš da se i lice promijenilo. Da su oči mutnije. Da slabije čuje.

Prvi put kada sam dekicom pokrila svog „starkelju“, na trenutak me pogodila spoznaja da imam pravog nonića u kući. Od psa kojem je smisao života bilo banjanje u svakom vodenom tijelu (od najblatnjavije lokve pa preko mora, jezera i rijeka, neovisno o godišnjem dobu i vremenskim prilikama), a jedna od najvećih sreća bivanje i meditiranje u snijegu, do ugode kada je mekana i topla dekica prekrila stražnji dio tijela. Mi smo inače bili tim „hladne pločice i ne prekrivaj me s ničim“, a naše šetnje po kiši su bile legendarne, posebno jer jedan dio tima (ja) uopće nije bio sretan što je drugi dio tima oduševljen što se kod velike vlage mirisi bolje dižu i šetnja treba duže trajati! #sniffari

Kabanicu nije nosio zbog sebe, nego zbog mene jer bi inače poplavio pola kuće u povratku!

U tom trenutku mi se pojavilo i jedno sjećanje koje me nasmijalo. Odbijam na Starost gledati kao na nešto loše i tužno. To je normalni dio života i na nama je da tu starost učinimo ugodnom i što bezbolnijom, a da nam misli ostanu u lijepim trenutcima i sjećanjima.

To sjećanje je bio Ares prije otprilike 2 godine kada nam je pao zadnji snijeg te godine. Nakon par dana uživancije snijeg se počeo topiti i ostala je samo jedna zaleđena hrpica u sjenovitom dijelu dvorišta.  Aresa sam našla kako leži, kao koka nesilica, na tom malom brdašcu i uživa u zadnjim ledenim trenutcima!

Naše najdraže godišnje doba i najdraža padalina! I kad su se brkovi zaledili, nije se dao u kuću!

Iz toga svi možemo naučiti i poneku pseću mudrost: uživaj u trenutku jer „tempus fugit“!

A starost je kod nas donijela još nešto...Psa Koji Ne Pokazuje Bol. Nikad Ares nije bio lajavac. I uvijek je bio iznimno strpljiv i savršen pas.  A u starosti je odlučio prešutjeti sve što ga muči. Moja draga prijateljica, dr.Darija, rekla je jednom prilikom: „On bi sve za tebe učinio!“.

Znam da je to srce, duša i bit njemačkih ovčara, privrženi, iskreni, odani, strpljivi i nevjerojatno blesasti, ali pitam se da li zna da mi time samo odmaže?

U mom poslu, posebno u fizikalnoj terapiji, Starost je redovni pacijent. I uvijek nam je glavni cilj kontrolirati bol i povećati kvalitetu života. Ali kako ćeš kontrolirati bol, ako ne znaš kada i gdje boli?

TENS-transkutana elektro stimulacija mišićno-živčanog sustava. Jedan vrijedan oblik terapije koji redovito provodim sa svojim pacijentima. A Ares uvijek privlači i moralnu potporu u mačjem obliku!

Prije 2 tjedna učinilo mi se da mu urin ima jači miris i odnijela sam ga, usput, na analizu. Osim smanjene gustoće, nikakve naznake upale.

Onda nam se stanje pogoršalo, ali nedovoljno specifično. Dižem ga-šuti. Teško hoda, pada, ne želi se ustati da idemo obaviti što treba. Pomokri se na svom vet bedu i zna da se pomokrio (nije inkontinentan). Odbija svoje kuhane obroke. Nudim mu svašta- od konzervi, suhe, ovoga i onoga. Slabo jede.

Ali krv smo napravili prije 2 tjedna, nije bilo ništa dramatično!

Zaštićen od krpelja (naš izbor koji nas nikad nije iznevjerio je Effitix). Nije u kontaktu s drugim psima. Ne šećemo po livadam gdje se mogu širiti zaraze. Stolica uredna. A on umoran, bezvoljan i baš jadan.

Nismo imali ni dovoljno perivi pelena pa sam morala posegnuti za jednokratnim podlošcima!

A kad je on jadan, jadna sam i ja!

Naravno da pričamo, jer sa životinjama i treba pričati! Zamolila sam ga da mi pokaže gdje boli. Mislila sam da je sada stvarno došlo vrijeme da ga više ne mučim jer je predobar i presavršen pasonja da mu priuštim muku zbog svoje sebičnosti. Razmišljam da ne želim razmišljati o tome da ću u razmaku od par dana otpratiti 2 svoja psa Iza Duge i da će naše kuće prvi put nakon više od 2 desetljeća ostati bez psećih dlaka i zvuka šapa na pločicama!

Akupunktura mu jako paše. Koristim „točke odluke“ da vidim da li je stvarno vrijeme za rastanak. Laserom tretiram abdomen zbog burega.

I gledam sve bilješke koje vodim o njemu i padne mi napamet- pa možda je upala mjehura! Osim što se pomokri (ali odjednom, velika lokva), nikakve druge znakove ne pokazuje. Stavila sam ga na terapiju i već je drugi dan postao novi pas. Sirovu govedinu tamani kao da sutra ne postoji, aktivno me prati i traži igru i maženje, a javlja mi i kada mora ići van i relativno dobro hoda.

Ali koliko ga je moralo boljeti kada sam ga dizala i pridržavala dok hoda. Nije pustio ni glasa.

Kažu da je dobro kad ne boli. I to je istina.

Ali nije dobro kada boli i kada su toliko „hrabri“ da ne pokazuju bol. Obično mali (bijeli) psi nemaju problema glasno dati do znanja da boli. Stafordi obično pate u tišini (imala sam slučaj psa s osteosarkomom koji je doživio patološku frakturu i svejedno odšepao do kuće bez posebne drame). Njemački ovčari su poznati po tome da „preventivno drame“ ako nisu sigurni što će im se dogoditi(to je i Ares), ali kada dođe do stvarnih problema, junački trpe i šute.

Voljela bih da me razumije kada mu kažem da mi pokaže gdje boli. Ali dok ne nađemo taj zajednički jezik, mi nastavljamo s našim tretmanima koji očito Starost drže pod kontrolom, a Ares uživa u njima: akupunktura, NIR, TENS, laser, masaže i tajni sastojak-ljubav!

Naš prvi snijeg u 2025. godini!

U sljedećoj objavi vraćam se na stručne veterinarske objave i pišem vam kako prepoznati bol kod ljubimaca, a do tada želim čuti i vaše priče o tome kako je Starost ušla u vaše domove i što su vam vaši ljubimci (psi, mačke, konji i druge životinjice) pričale o toj Starosti...

Link na ovu objavu dijelim i na svojim društvenim mrežama. Pročitajte i podijelite svoja iskustva i mišljenja! #znanjejemoć

Zapratite me na:

Facebooku: @Katarina Žumbar i @VetKatApproved! grupi Tiktoku: @vetkatapproved Instagramu: @vetkatapproved

#seniordogs #arthritis #cystitisindogs #dogvetbed #drKat #veterinarian O korištenoj opremi i pomagalima (preporuke): 1. Vet bed (dry bed), debljine 30 mm. Posebna debela prostrika s protukliznim dnom koja propušta tekućinu i vlagu-pas nikad ne leži na mokrom. A usput grije i spriječava nastanak dekubitusa. Pere se na 40-90 stupnjeva i brzo suši. Preporuka za sve koji imaju stare pse, bolesne pse ili puno putuju. Kvalitetne Topmas vet bedove iz Engleske možete pronaći na pet shopu Njuškavci.

2. Hurtta Monsoon kabanica. Izvrsna, lagana, nepropusna i reflektirajuća. Možete naručiti direktno sa stranice Hurtta.com!

3. Jednokratni pelenski podlošci isto su dostupni u pet shopu Njuškavci.