Spasiti psa/mačku ili eutanazirati?

Kada odabrati eutanaziju ("dobru smrt"), a kada nastaviti s borbom? "Spasite ga" nekad nije dovoljno...

Jutros sam vam mislila pisati eduaktivni post o sasvim drugoj temi, vestibularnom sindromu. Ali ujutro mi je iskočila objava udruge "Nada za slavonske pse" o šarplanincu Medi koji je iz prve ruke upoznao, ne samo ljudsku okrutnost, nego i sve ono o čemu redovito pišem- potpunu nezainteresiranost lokalnih samouprava, njihovo kršenje zakona, kao i činjenicu da uz plaćanje dozvole za lovstvo dobiješ i vatreno oružje i kasnije nitko ne prati ni tebe ni što s njim radiš. A i znamo da je Hrvatska puna neprijavljenog oružja ostalog od rata. Popratila sam njegovu priču i ovu zadnju objavu (link stavljam na kraju) o očitanom CTu i opcijama.

Fotografija preuzeta s FB stranice "Nada za slavonske pse". Na slici je pas Medo. Pročitajte na njihovoj stranici tu tragičnu priču.

Pročitala sam i komentare. "Spasite ga". "Spasite!".

Ne znam tko je u udruzi "Nada za slavonske pse", ali prema objavama bih rekla da cijela priča OPET leži na plećima jedne, možda i dvije osobe. I najčešće su to žene koje svoje živote (da,živote) podrede spašavanju životinja. U mjestima gdje kao da je i Bog rekao: odoh ja odavde! to više nije volonterski: "Odvoji par sati da pomogneš nekome.". To postaje posao koji radiš 7 dana u tjednu, blagdanima, vikendima, tijekom svojih godišnjih odmora. Jer životinje ne razumiju slobodne dane, ni da ti se ne da izaći iz kuće jer je vani kiša, vjetar, snijeg. One samo znaju da čekaju na nekom mjestu da im poznati zvuk automobila donese njihov (obično skromni) obrok. Zato me malo i "zažulja" kada vidim komentare gdje (ne sumnjam) dobronamjerni ljudi viču: "spasi ga, spasi ga". Dopustite da kao veterinar, da kao fizikalni terapeut i kao vlasnik psa kojem treba 24/7 satna njega napišem moj osvrt.

🧐"Ako mu se amputira noga, postoje fizikalna, kolica i druge opcije rehabilitacije." "Pomoći ćemo" (nitko ne piše kako i koliko dugo). "Dušica draga, zaslužuje život".

Sve to stoji. Ali dopustite da vam naslikam i onu drugu, jako realnu stranu.  ❓Jeste li ikad na skrbi imali veliku ili gigantsku pasminu ( +35 kg) koja se ne može samostalno ustati?

Ako niste, to je već prvi korak u nerazumijevanju situacije.

Ja imam psa od 42 kg (trenutno) koji se već skoro godinu dana ne može samostalno ustati ni okrenuti što znači da okretanje s jedne na drugu stranu, spriječavanje dekubitusa i podizanje da može obaviti svoje osnovne potrebe leže na meni. Sada smo doživjeli i vestibularni sindrom pa se ni ne možemo održati na nogama.

"Pa dobro, par puta dnevno to nije problem".

Nije? Ako imate sreće, imate psa kojeg ništa ne boli ili je jako strpljiv ( pročitajte moj tekst "Priča o psu koji ne pokazuje bol" . I imate psa koji, kada ga podignete, može samostalno ili više-manje samostalno hodati.

PetSafe Care Lift orma pomaže u hodanju. Ali opet treba ljudski faktor i snaga da psa podigne i održi na nogama. Obrati pozornost i na drugu nezaobilaznu opremu: ljestve za ulazak u auto i vet bed prostirka!

A što ako nije suradljiv, ako je u bolovima i ne znate gdje biste primili 35+ kg "mrtve težine" da ga dignete tako da ne nanesete još veću bol? Kako ga uopće okrenuti kada obavi nuždu pod sebe bez da pogoršate bol i ozljede?

Kada se sve posloži, psa ćete dizati barem 4-5 puta na dan. A ima i onih loših dana kada je umoran, kada su noge teške i zapinju pa ćete ga dizati +10 puta na dan. Koliko god vaša tehnika dizanja bila dobra (diži s nogama!) , bol i moguće ozljede nećete moći izbjeći. Uzet ću sebe za primjer. Niti sam mala, niti sam sitna. Imam odlične mišiće. Radim s velikim psima i konjima, snage ne nedostaje. Ali kao posljedica stalnog podizanja Aresa, pridržavanja, sagibanja i povećanog opterećenja na desnu ruku, imam i početak upale tetive ramenog zgloba. Sreća u nesreći je što imam svu opremu za fizioterapiju pa Aresi i ja dijelimo: evo malo tebi lasera, pa malo meni! A kada je doživio vestibularni sindorm (nije se uopće mogao ustati), nekako ga je trebalo iznijeti van do auta...a onda i podići u auto. Imam ja i posebne orme i tehnike. Ali imaš 42 kg mrtvog dizanja koje ne možeš dobro obuhvatiti jer je jednostavno prevelik i predugačak. Kako sam ga digla? Pretpostavljam zahvaljujući adrenalinu koji nije pouzdano, stalno ni dugotrajno gorivo.

Ja još imam i sreću da do sada nisam bila sama u brizi za njega. Baš se u ovom periodu, kada mu se stanje pogoršalo, dogodilo da na 3 mjeseca ostajem solo u brizi za njega. Cool, ha?

A što kada se nokti previše potroše pa dodatno otežavaju hodanje i izazivaju bol?

U komentarima se nitko ne nudi da preuzme barem poludnevnu brigu o takvom psu. To se očekuje od osobe koja ga je spasila.

Danima, tjednima i mjesecima. Mislite da je tu kraj, čekajte, ima još! Odvojite vrijeme i čitajte do kraja jer je tema prevažna i preširoka da ostavim i jednog volontera da fizički i psihički nosi tu težinu krivnje ako uvide da ne mogu...

Jeste li se zapitali: “Što kad takav pas obavi nuždu pod sebe?” 

Male pse lako okreneš, podigneš i odneseš u kadu. Velike i gigantske pse jedva preokreneš, u kadu ne znam kako ćeš ih dići, u tuš kabini mjesta nema. Pa pereš sa suhim šamponima, krpama, ručnicima, maramicama. Obično više puta dnevno. Da budu čisti, da im ne nagrize kožu, da ne leže na mokrom i da održiš higijenu. Sušiš fenom ili kako već možeš. 

Nema problema, naučeni su volonteri biti izgriženi, izgrebani, ispovraćani, popišani i pokakani. Ali sve to zahtjeva puno vremena (tvoje osobne i obiteljske obaveze, poslovne obveze, druge životinje), puno novaca (ja za svog 1 psa perem po 2 mašine na dan. Kupila sam 7 vet bedova (svaki 40 eur) i puno perivih pelena. Tu su I posebne krpe, Genox dezinficijens, Genoll šampon, struja i voda) i jako puno truda. 

Podići. Okrenuti. Oprati. Dezinficirati. Osušiti. I onda drugi dan sve ponoviti. Kvalitetne vet bedove potražite u pet shopu Njuškavci, provjerena izdržljivost i pri pranju na 90 stupnjeva!

A psihički? E o tome se malo priča. Zato pokrećem, zajedno s dip.soc.pedagoginjom i realitetnom terapuetkinjom, Štefanijom Prosenjak-Žumbar, koja ima više od 40 godina prakse , edukativnu grupu i radionicu za potporu volonterima koji spašavaju životinje. 

Ali ni to nije dovoljno. Jer znam da oni ne mogu odustati. Znaju da ih druga živa bića trebaju. Strepe oko financija jer su donacije obično neredovite i male, a potrebitih puno. Računaju kome i kako mogu pomoći s onime što imaju. Troše svoja vozila i svoj benzin da nahrane i pomognu. A onda još završe sami s teško bolesnim i teškim pacijentima gdje bi se i dvoje ljudi namučilo, a kamoli jedna osoba koja bi još trebala i objavljivati, pisati, tražiti donacije, skupljati donacije naokolo, razvoziti životinje do veterinara, obilaziti hranilišta i pisati prijave. I, jasno, brinuti se za sebe, za obitelj, odrađivati svoj redovni posao i obaveze.Dovoljno je samo ovo sve napisa da se vidi apsurdnost situacije. Tu nije kraj. Ljudi će ih zvati da "odmah" riješe njihove probleme. Prijetiti, vrijeđati,maltretirati. Neće uplatiti donaciju niti će nazvati komunalne redare (koji su plaćeni da provode kontrole i zbrinjavaju pse).

Recimo da smo, nekim čudom, prevladali ovu gargantuansku prepreku. I da je operacija odrađena. 

Ostaje pitanje boli. Da li je to stavljeno pod kontrolu? Jer život u bolovima nije život. 

Ostaje pitanje inkontinencije (fekalne i/ili urinarne)? Nije to samo pranje i čišćenje, nego povećana sklonost upalama, konstipacijama i drugim problemima vezanima uz samu inkontinenciju. 

Ostaje pitanje da li se psu može pružiti kvalitetna i redovita fizikalna terapija da se oporavi? 

Tko će psa dizati u auto i voziti na terapije?

Tko će 30-40 minuta dnevno provoditi vježbe (svaki dan).

Tko će ga dizati i pridržavati da pravilno može odraditi potpomognute vježbe? 

Tko će plaćati lijekove, dodatke i potrebnu opremu?

Tko će to odrađivati mjesecima i da-tko će sve to platiti?

Kada imaš velikog psa s problemima u kretanju MORAŠ imati veliki auto s prtljažnikom. Nećeš ga moći ugurati na stražnje sjedalo. Izazvat ćeš bol i ozljede. A moraš ga nekako i podići unutra. Moraš imati i kolica ako ne možeš doći s autom do samog ulaska u veterinarsku ambulantu ili svoju kuću. Puno je tu faktora koji utječu na management i briga o velikim i malim psima su 2 različita svijeta!

Na kraju, recimo da je sve to odrađeno…tko će takvog psa s 3 noge udomiti i nastaviti s terapijama, vježbanjem, povećanim troškovima zbog lijekova i suplemenata? 

Interes za ovu priču proći će kroz najviše 2 tjedna. Ljudi će zaboravit na Medu. Zaboravit će slati donacije. Zaboravit će i na osobu koja ostaje u tišini s Medom. Koja će ga dizati, prati, okretati, voziti, liječiti. Koju će boljeti i leđa i vrat i ruke. Koja će biti psihički i fizički iscrpljena. Kojoj će pasti kvaliteta života jer je to neizbježno. Koja će biti sretna što je spasila živo biće, ali opet će on ostati “njezin problem”. 

A ako slučajno odluči da to ne može, onda će se svi ovi u komentarima javiti i osuditi. Kakva si ti osoba? Zašto ti uplaćujemo? Radiš samo zbog novaca! Jadne životinje!

Moj prijedlog za sve komentatore koji žele pomoći: 

1. obavežite se da ćete do Medinog udomljenja (ili kraja njegovog života na skrbi udruge) svaki mjesec uplaćivati određeni iznos. Iznos bi trebao pokriti: kompletno liječenje i rehabilitaciju, kompletni trošak hrane, opreme i dodataka. Benzin, struju i vodu za osobu koja o njemu brine. I barem satnicu za par sati rada dnevno s njim. Bez iznimke, bez podsjećanja. *

2. Donirajte osobi koja o njemu brine redovne besplatne masaže i tretmane fizikalne. Trebat će joj! 

3. Primite Medu u svoj dom i preuzmite obavezu redovnih odlazaka na terapije i provođenja terapije kod kuće.

4. Obavežite se da ćete Medu, nakon dovršetka rehabilitacije, i udomiti. 

5. Naljutite se I tražite da kompletni trošak zbrinjavanja preuzme jedinica lokalne samouprave. Kad se već ne zna tko je to napravio, onda barem da se dio zakon provede. Pišite im, zovite, tražite pravdu za Medu. 

*Želite li znati kolika je okvirna procjena tih troškova, bez same operacije? 

Samo vet bedovi, kolica i posebne orme su oko 1000 eura. 

Pelena se dnevno potroši barem 4-5 = to je oko 40-50 eura mjesečno samo na to.

Genox/genoll po 12 litara- oko 100 eur za 2 mjeseca. 

Gorivo, struja, voda- s divljanjem cijena, sigurno 200tinjak eur/mjesec. 

Fizikalna terapija (mjesecima): par tisuća eura. 

Hrana i posebni dodaci: barem 70tak eur/mjesec. A još ako su potrebni dodatni lijekovi…

Ukupno za par mjeseci: više od 5 000 eur za osnovnu njegu i rehabilitaciju. I troškovi ne prestaju nakon oporavka, samo se smanjuju. 

Jeste li spremni? Hoćete li se obavezati? 

Podržavam sve volontere koji se nađu u takvim situacijama da realno procjene svoje mogućnosti pružanja adekvatne brige i skrbi. Jer rijetko kada će netko drugi pomoći. Nisu krive životinje ni volonteri. Kriv je sustav, neodgovornost i većina koja ne prijavljuje loše držanje, zanemarivanje, nasilne susjede i ostale patologije. 

Medo, sretno… volonterkama još i više!Link na objavu Nada za slavonske pse:https://www.facebook.com/reel/1291088426262183

Za brigu o nepokretnim ili teško pokretnim psima velikih ili gigantskih pasmina moraš imati puno vremena, novaca, i fizičke i psihičke snage!

Ova objava je objavljena i u:

*VetKat Approved! Veterinary Advice and Support grupi podrške: https://www.facebook.com/groups/561155743748515

*Fb profilu Katarina Žumbar i Vet Kat

Skraćene objave objavljene su i na TikToku i Instagramu (@vetkatapproved). Komentiraj, dijeli i objavi i svoje mišljenje!